Download pohvala sporosti.pdf PDF

Titlepohvala sporosti.pdf
File Size169.2 KB
Total Pages27
Document Text Contents
Page 1

11Uvod

Uvod

Doba bijesa

– WILLIAM DEAN HOWELLS, 1907.

Jednoga blještavog ljetnog popodneva 1985., dok sam kao tinejdžer
obilazio Europu, na svom sam putovanju zapeo na nekom trgu na
periferiji Rima. Autobus koji nas je trebao odvesti natrag u grad kasnio
je dvadeset minuta i nije bilo naznaka da bi se uskoro mogao pojaviti.
Pa ipak, kašnjenje mi nije smetalo. Umjesto da koračam pločnikom
gore-dolje, ili zovem autoprijevoznika kako bih prosvjedovao, stavio
sam slušalice , legao na klupu i slušao Simona i Garfunkela
koji su pjevali o tome kako je život ljepši kad usporiš i uživaš u trenutku.
Svaka pojedinost toga prizora urezana mi je u sjećanje: dva dječaka koji
šutiraju nogometnu loptu oko srednjovjekovne fontane; grane stabala
koje stružu po vrhu kamenoga zida; stara udovica koja s tržnice nosi
povrće u mrežastoj torbi.

Petnaest godina poslije, sve se promijenilo. Mjesto radnje sada je
užurbani rimski aerodrom Fiumicino, a ja sam strani dopisnik koji žuri
uhvatiti let kući, u London. Umjesto da šutiram kamenčiće i osjećam
se “gala”, hitam prema izlazu, u sebi proklinjući svakoga sporijeg tko
mi se ispriječi na putu. Umjesto da slušam folk glazbu na jeftinom

, preko mobitela razgovaram s urednikom koji se nalazi
tisućama kilometara daleko.

Na izlazu se priključujem kraju dugačkoga reda u kojem se ne može
raditi ništa nego… ništa. Samo što ja više nisam u stanju ne raditi ništa.
Kako bih čekanje učinio produktivnijim, kako bih što više ublažio

Page 2

12

dojam čekanja, počinjem listati novine. I u tom trenutku pogled mi
pada na članak koji će me naposljetku nadahnuti da napišem knjigu o
usporavanju životnoga tempa.

Naslov koji me naveo da se zaustavim glasio je ovako: “Jednominut-
ne priče za laku noć ”. Kako bi pomogli roditeljima da izađu na kraj
s mališanima koji traže da im se posveti mnogo vremena, nekoliko je
autora saželo klasične bajke na snimkama u trajanju od šezdeset sekun-
da. Hans Christian Andersen u kratkim crtama . Moj je prvi poriv bio
da viknem ! U to vrijeme svake sam se noći natezao sa svojim
dvogodišnjim sinom koji je volio da mu netko priče pripovijeda sporo i
uz mnogo digresija. No ja bih ga svake večeri skrenuo prema najkraćim
mogućim knjigama i pročitao ih brzo. Često smo se prepirali. “Čitaš
prebrzo”, vikao bi on. Ili, dok bih ja išao prema vratima: “Pročitaj
mi još jednu priču!” Dio mene osjećao bi se užasno sebično dok bih
požurivao ritual odlaska na spavanje, ali onaj drugi dio jednostavno
nije mogao odoljeti porivu da požuri do sljedeće točke na dnevnom
redu – večere, elektroničke pošte, čitanja, računa, posla, televizijskih
vijesti. Za taj dio mene, duga i polagana šetnja svijetom dr. Seussa1
nije dolazila u obzir. To bi bilo presporo.

I tako su, na prvi pogled, “Jednominutne priče za laku noć” zvučale
predobro da bi bile istinite. Izverglati šest ili sedam “priča” i još k tome
završiti za manje od deset minuta – kud ćeš bolje od toga? A onda, kad
sam se već počeo pitati koliko će vremena trebati da mi iz Amazona
stigne cijeli komplet, iskupljenje mi je došlo u obliku protupitanja:
Jesam li totalno poludio? I dok je red putnika vijugao prema zadnjoj
provjeri karata, spremio sam novine i počeo razmišljati. Cijeli se moj
život pretvorio u neprestanu žurbu, nastojanje da u svaki sat utrpam
što je moguće više toga. Ja sam Škrtac sa štopericom, opsjednut time da
uštedim i najmanju mrvu vremena – minutu ovdje, nekoliko sekunda
ondje. I nisam jedini. Svi oko mene – kolege, prijatelji, članovi obitelji
– uhvaćeni su u isti vrtlog.

Godine 1982. jedan je američki liječnik po imenu Larry Dossey
skovao izraz “vremenska bolest ” kako bi opisao opsesivno vjerovanje
da “vrijeme izmiče, da ga nema dovoljno i da moramo sve brže i brže

1 Dr. Seuss, pravim imenom Theodore Geisel, jedan je od najpoznatijih američkih pisaca i ilustra-
tora dječjih knjiga.

Page 13

23Uvod

Ali pokret Sporosti ide mnogo dublje i dalje od puke gospodarske
reforme: ciljajući u lažnog boga brzine, pogađa u bit onoga što znači
biti čovjek u doba silicijskog čipa. Vjera u Sporost može se isplatiti kada
se primjenjuje postupno. No da bismo iskoristili sve prednosti pokreta
Sporosti, moramo otići dalje i preispitati naš pristup svemu. Istinski
Spor svijet ne podrazumijeva ništa manje od potpunoga preokreta u
načinu života.

Pokret Sporosti još uvijek se formira. Nema središnjicu ili internetsku
adresu, zajedničkog vođu ili političku stranku koja bi pronosila njegovu
poruku. Mnogi ljudi odlučuju usporiti a da se nikada ne osjete dijelom
kulturnoga trenda, a kamoli globalnoga križarskog pohoda. No ono
što je važno jest činjenica da sve brojnija manjina bira sporost umjesto
brzine. Svaki čin deceleracije novi je poticaj pokretu Sporosti.

Poput antiglobalista, aktivisti Sporosti uspostavljaju veze, hvataju
zalet i usavršavaju svoju lozoju putem međunarodnih konferencija,
interneta i medija. Skupine promicatelja Sporosti niču posvuda. Neke
od njih, kao što je pokret Spore hrane, usredotočuju se uglavnom
na jedno područje života. Drugi se zalažu za širu primjenu lozoje
Sporosti. Među njima su japanski Klub lijenih , američka zaklada

, te europsko Društvo za deceleraciju vremena . Širenje pokreta
Sporosti u velikoj će mjeri proizaći iz njihova međusobnog križanja .
Spora hrana već je dovela do nastanka nekih podskupina. Pod zastavom
Sporih gradova već se okupilo više od šezdeset gradova u Italiji i izvan
nje koji se nastoje pretvoriti u oaze mira. Gradić Bra usto je i dom
Sporog seksa , skupine posvećene protjerivanju žurbe iz spavaće sobe.
U Sjedinjenim Državama Petrinijev je nauk nadahnuo jednoga od
vodećih pedagoga da utemelji pokret za “Sporo školovanje ”.

Ovu sam knjigu napisao s ciljem da predstavim pokret Sporosti
većem broju ljudi, da objasnim što predstavlja, kako se razvija, s kojim
preprekama se suočava i što može ponuditi svima nama. Moji motivi,
međutim, nisu sasvim nesebični. I ja sam brzinoholičar, pa ova knjiga
predstavlja i osobno putovanje. Do njezina svršetka želio bih vratiti dio
one mirnoće koju sam osjećao čekajući onaj autobus u Rimu. Želim
biti sposoban čitati svom sinu a da pritom ne gledam na sat.

Poput većine ljudi, želim pronaći put do kvalitetnijeg načina života
uspostavljanjem ravnoteže između brzog i sporog.

Page 14

24 Pohvala Sporosti

Poglavlje prvo

Sve radi brže
Objavljujemo da je veličanstvenost svijeta obogaćena

novom ljepotom: ljepotom brzine.
– FUTURISTIČKI MANIFEST, 1909.

Što prvo učinite kad se ujutro probudite? Razmaknete zastore? Privijete
se uza svog partnera ili zagrlite jastuk? Iskočite iz kreveta i napravite
deset sklekova da potaknete cirkulaciju? Ne, prva stvar koju učinite,
prva stvar koju svatko učini jest da pogleda na sat . Sa svog istaknutog
mjesta na noćnome ormariću, sat određuje naš položaj u vremenu i
govori nam ne samo kako stojimo u odnosu na ostatak dana, nego i
kako da reagiramo. Ako je rano, ja sklopim oči i pokušam ponovno
zaspati. Ako je kasno, iskočim iz kreveta i krećem ravno prema ku-
paonici. Sve od trenutka kada otvorimo oči, sat vodi igru . To traje
cijeli dan, dok mi trčimo sa sastanka na sastanak i nastojimo sustići
rokove. Svaki trenutak utkan je u raspored i kamo god pogledamo
– na noćni ormarić, na zid uredske kantine, u kut zaslona na računalu
ili na svoj zglavak – sat otkucava, bilježi naš napredak, opominje nas
da ne zaostajemo.

U našem užurbanom suvremenom životu uvijek se čini kao da
vremenski vlak kreće s kolodvora baš kad mi stignemo na peron. Ma
kako brzo išli, ma kako mudro planirali, u danu nikada nema dovoljno
sati. U određenom smislu oduvijek je bilo tako. No danas osjećamo
pritisak vremena više nego ikada prije. Zašto? Po čemu se to razlikujemo
od svojih predaka? Ako ikada kanimo usporiti, moramo prvo shvatiti
zašto smo uopće ubrzali, zašto je svijet postao tako nabrijan, tako gusto

Page 26

36

je zapisao: “ ” – nije svako vrijeme
jednako. U svijetu koji je u pogonu dvadeset četiri sata dnevno, sedam
dana u tjednu, svako vrijeme je jednako: plaćamo račune subotom,
odlazimo u kupnju nedjeljom, nosimo laptop u krevet, radimo cijelu
noć, doručkujemo u krevetu cijeli dan. Rugamo se godišnjim dobima
jedući uvezene jagode usred zime i sirnice, nekoć uskrsnu poslasticu,
tijekom cijele godine. Zahvaljujući mobilnim telefonima, džepnim
računalima, dojavljivačima i internetu, sve stvari i svi ljudi neprestano
su dostupni.

Neki tvrde da kultura koja živi dvadeset četiri sata dnevno može
ljudima omogućiti da se manje žure, dajući im slobodu da rade i
obavljaju poslove kad im to odgovara. Ali to su samo puste želje.
Jednom kad se izbrišu granice, natjecanje, pohlepa i strah potiču nas
da na svaki trenutak dana i noći primjenjujemo načelo “vrijeme je
novac”. To je razlog zašto ni san nije više utočište od žurbe. Milijuni
ljudi spremaju ispite, uče strane jezike i obnavljaju znanje iz tehnika
poslovanja tako da slušaju audiovrpce dok drijemaju. Na internetskim
stranicama posvećenima učenju u snu , napad na san – nekoć jedino
vrijeme kada smo mogli usporiti bez osjećaja krivnje – prerušen je u
uzbudljivu mogućnost za rad na sebi: “Vrijeme koje provedete spa-
vajući, a ono sačinjava jednu trećinu vašega života, neproduktivno je.
Iskoristite taj golemi potencijal kako biste unaprijedili svoju karijeru,
zdravlje i sreću!”

Tolika je naša neurotičnost kada je o vremenu riječ da smo izumili
novu vrstu terapeuta kako bismo se liječili. Na scenu stupaju gurui
upravljanja vremenom . Neki od njihovih savjeta koji se mogu naći u
bezbrojnim knjigama i seminarima doista imaju smisla. Mnogi prepo-
ručaju da ne obavljamo toliko stvari kako bismo ono što radimo obavili
kvalitetnije – a to je temeljna postavka lozoje Sporosti. Pa ipak,
većina ih propušta napasti glavni uzrok problema: našu opsjednutost
uštedom vremena. Umjesto toga, podilaze joj. Godine 2000. David
Cottrell i Mark Layton objavili su knjigu pod naslovom

. Napisana u
jednom dahu, bez suvišne priče, ta je knjiga priručnik za postizanje
maksimalne učinkovitosti, za ubrzanje. Savjet 141. kaže jednostavno:
“Sve radite brže!”

Similer Documents